BILI SMO NA PREMIJERI LIVE IN MEXICO CITY U BEČU - RECENZIJA + FOTO!

Rammstein - Live in Mexico City: Recenzija dugoočekivanog koncertnog filma
Piše: Denis Nikolić, autor i urednik rammsteincroatia.com

GALERIJA FOTOGRAFIJA RAMMSTEIN - LIVE IN MEXICO CITY | KINO PREMIJERA U BEČU, 4. 11. 2026.

VIDEO: Rammstein Croatia - Live in Mexico City Cinema Premiere

Moja ocjena filma: 4/5

Moram priznati da je cijela priča oko kino-premijere filma Rammstein - Live in Mexico City za mene započela s priličnim razočaranjem. Hrvatska je zemlja s velikim brojem Rammsteinovih obožavatelja, a tijekom posljednja dva mjeseca mnogi su mi se javljali s istim pitanjem: hoće li se film prikazivati i u hrvatskim kinima?

Tijekom posljednja dva mjeseca uputio sam veliki broj upita hrvatskim kinima i menadžmentu benda u vezi prikazivanja filma u Hrvatskoj. Iz menadžmenta su poručili kako bi Rammstein volio da se film prikazuje u što većem broju gradova i država svijeta, no da konačna odluka o distribuciji nije u njihovoj nadležnosti, već ovisi o distributeru. Na temelju zaprimljenih upita, zahtjev za prikazivanje filma u Hrvatskoj proslijeđen je distributeru.

S obzirom na interes koji smo imali priliku vidjeti i neposredno prije premijere, kada se na našem Mega Rammstein Nacht događaju u zagrebačkom SAX-u okupilo više od 300 posjetitelja, nisam imao previše dvojbi da bi, primjerice, bar zagrebačka kina mogla računati na sasvim pristojan odaziv publike. Ipak, to sve ipak nije rezultiralo kino-projekcijom u Hrvatskoj.

Upravo zato odluka da se film ne prikaže u Hrvatskoj nije mi najbolje sjela. Putovanje u Beč, koje je u konačnici značilo gotovo deset sati vožnje u jednom danu, samo zbog jednog koncertnog filma, nije nešto što bi netko olako prihvatio. Ipak, kada je riječ o Rammsteinu i izdanju koje se toliko dugo iščekivalo, odluka je na kraju ipak bila prilično jednostavna.

Značaj filma Live in Mexico City

Rammstein - Live in Mexico City predstavlja svojevrsni dokument jednog iznimno važnog razdoblja u povijesti benda - velikih stadionskih turneja održanih između 2019. i 2024. godine. Razdoblja u kojem je Rammstein dosegnuo novu razinu koncertne produkcije i pred desecima tisuća ljudi iz večeri u večer demonstrirao zašto pripada samom vrhu svjetske koncertne scene.

Posebnu težinu ovom izdanju daje i sama lokacija na kojoj je koncert snimljen. Naime, još od 1999. Meksiko slovi kao jedno od najposebnijih mjesta za Rammsteinovu publiku. Meksički obožavatelji poznati su po nevjerojatnoj energiji, strasti i predanosti bendu. I sami članovi Rammsteina u više su navrata isticali kako je atmosfera na njihovim koncertima u Meksiku nešto posebno, nešto što se teško može usporediti s drugim dijelovima svijeta.

Posebno je fascinantno vidjeti tisuće ljudi koji uglas, na njemačkom jeziku, pjevaju pjesme benda, često toliko glasno da se čini kako nadglasavaju i samu pozornicu. Upravo je ta posebna veza između Rammsteina i meksičke publike jedan od razloga zbog kojih je ovaj koncert imao potencijal postati iznimno koncertno filmsko izdanje.

Dodatni razlog za velika očekivanja bilo je i redateljsko ime koje stoji iza filma. Paul Dugdale međunarodno je priznati redatelj koncertnih filmova i glazbenih dokumentaraca, koji je tijekom karijere surađivao s brojnim svjetski poznatim izvođačima. Njegov rad prepoznat je i na dodjeli nagrada Emmy, što je dodatno podiglo očekivanja od ovog projekta.

Kada se sve navedeno uzme u obzir - posebna veza benda s meksičkom publikom, energija stadionskih koncerata, razdoblje koje film dokumentira i redatelj s takvim iskustvom i profesionalnim ugledom - moja su očekivanja bila zaista velika.

Za kino-projekciju odabrao sam Hollywood Megaplex Gasometer u Beču, ponajprije zato što je imao najraniji termin prikazivanja, a ujedno se nalazi neposredno uz autobusni kolodvor, što je bilo prilično praktično s obzirom na jednodnevno putovanje. Projekcija je bila zakazana za 19 sati, a iščekivanje filma dodatno je raslo kako se približavao početak. Naravno, u kino se nije moglo bez kokica.

Kad smo već kod toga, moram izdvojiti i jednu malu propuštenu priliku. Iako Rammstein u svojoj službenoj ponudi ima različite artikle povezane s izdanjem Live in Mexico City, bilo bi zaista zanimljivo vidjeti i posebno dizajnirane aluminijske posude za kokice te druga kolekcionarska kino-pakiranja. Takva su izdanja već prisutna u kinima za pojedine glazbene filmove, primjerice Linkin Park i Ghost, pa mislim da bi i Rammstein imao odličnu priliku ponuditi nešto slično svojim obožavateljima.

Ipak, jedno me posebno neugodno iznenadilo već pri ulasku u kino-dvoranu. Naime, tijekom posljednjih dana, prateći objave iz različitih dijelova svijeta, primijetio sam da se za promociju filma koriste AI-generirani plakati i vizuali. Takav pristup smatram potpuno neprihvatljivim za izdanje ovakvog značaja i benda poput Rammsteina. Različite AI-generirane verzije koristile su se kao promotivni materijali, pri čemu se očito nije vodilo računa čak ni o izvornom obliku i karakterističnim linijama Rammsteinova logotipa. Još je veće razočaranje što se takav vizual prikazivao i na velikom kino-platnu. Tako me pri ulasku u dvoranu dočekala svojevrsna AI-generirana najava Meksika i filma, što je, umjesto da podigne doživljaj, ostavilo prilično neprofesionalan dojam. Smatram da je koncertni film ovakvog kalibra svugdje zaslužio kvalitetniji, autentičan i kreativno osmišljen promotivni materijal.

Nakon filmskih trailera, otprilike desetak do petnaest minuta kasnije, napokon je započeo film. Uvodna sekvenca donosi snimke dronom iz zraka, prikazujući Mexico City i lagano kretanje ulicama oko kompleksa Foro Sol, dobro poznate lokacije na kojoj je Rammstein održao svoje nezaboravne koncerte. U pozadini se čuje skladba Music for the Royal Fireworks Georga Friedricha Händela, odnosno Glazba za kraljevski vatromet, koja je već godinama prepoznatljiv uvod u Rammsteinove koncertne nastupe. Dok glazba postupno gradi atmosferu, na ekranu se jedno za drugim pojavljuju imena članova benda.

Moram priznati da sam od samog uvoda u film očekivao znatno više. S obzirom na sve što sam prethodno naveo - značaj Meksika za Rammstein, posebnu povezanost benda s tamošnjom publikom, veličinu stadionske turneje i činjenicu da je riječ o dugoočekivanom koncertnom izdanju - očekivao sam mnogo bombastičniji i eksplozivniji ulazak u film. Nešto što će od prvih sekundi jasno dati do znanja da gledamo dokument jednog posebnog razdoblja u povijesti benda.

Umjesto toga, nakon takvih kratkih neupečatljivih uvodnih snimki kamera dolazi do pozornice. Pojavljuje se Christoph Schneider, izvodi svoju dobro poznatu eksploziju iz tog razdoblja i započinje Armee der Tristen.

Setlista kino izdanja

1. Intro
2. Armee der Tristen
3. Links 2-3-4
4. Zeig dich
5. Mein Herz brennt
6. Puppe
7. Zeit
8. DJ Set Deutschland
9. Deutschland
10. Radio
11. Mein Teil
12. Du hast
13. Sonne
14. Engel
15. Ausländer
16. Pussy
17. Rammstein
18. Ich will
19. Adieu
20. Credits
21. Te quiero puta!

Setlista i izostavljene pjesme

Sam film pogledao sam s užitkom i unatoč određenim zamjerkama, drago mi je da sam napokon imao priliku doživjeti ovo izdanje na velikom kino-platnu. Ne bih sada išao u detaljnu analizu svake pjesme pojedinačno, ali svakako se moram osvrnuti na nekoliko pjesama koje su izostavljene iz kino-verzije.

Riječ je o pjesmama Zick Zack, Sehnsucht, Heirate mich i Du riechst so gut. Svaka od njih na svoj način pripada koncertnom programu, a njihov izostanak ipak je primjetan.

Osobno mi Zick Zack nije posebno nedostajala. Razumijem njezino uvrštavanje u koncertni program jer je turneja bila obilježena promocijom albuma Zeit, a upravo je Zick Zack bila njegov drugi singl, objavljen u travnju 2022. godine.

Stoga je njezina prisutnost na turneji bila sasvim očekivana.

S druge strane, Sehnsucht mi je itekako nedostajala. Ne samo zbog same pjesme, koja je bez sumnje jedan od klasika benda, već i zbog njezine karakteristične scenske izvedbe i eksplozivnih efekata. Riječ je o jednoj od onih pjesama koje na stadionskoj pozornici imaju posebnu težinu i čiji izostanak nije lako zanemariti.

Što se tiče Heirate mich, njezin mi izostanak nije toliko teško pao, koliko mi je zasmetao način na koji je to utjecalo na kontinuitet samog filma. Naime, u originalnoj izvedbi Till prije pjesme udara glavom o stalak za mikrofon, što je bio dio prepoznatljivog scenskog nastupa iz tog razdoblja. U kino-verziji taj je dio izostavljen, a tijekom sljedeće Zeit odjednom vidimo Tilla s krvlju na glavi. Bez konteksta koji je prethodio tome, gledatelju koji ne poznaje originalni koncert ostaje prilično nejasno kako je do toga uopće došlo.

Du riechst so gut također je pjesma čijeg mi je izostanka žao, ponajprije zbog njezina statusa u diskografiji benda i činjenice da je riječ o jednom od klasika koji su obilježili njihove ranije godine.

U konačnici, razumijem da je za kino-verziju bilo potrebno napraviti određene rezove i prilagoditi trajanje filma, no nisam siguran da su upravo ove pjesme bile najbolji izbor za izostavljanje.

Dobre i loše strane filma

Kada je riječ o pozitivnim stranama, posebno su mi se svidjele boje i način na koji je Paul Dugdale uspio prenijeti raspoloženje benda tijekom ovih koncerata. Rammstein je u tom razdoblju očito bio u odličnoj formi i dobro raspoložen, a mislim da je redatelj to uspio zabilježiti. Sviđa mi se i što je dosta prostora posvetio publici. Njezine emocije, reakcije i energija lijepo se isprepliću s onime što se događa na pozornici, pa se dobiva osjećaj zajedništva između benda i tisuća ljudi na stadionu. Upravo su takvi kadrovi važni za koncertni film jer ne prikazuju samo nastup, nego i atmosferu koja ga čini posebnim.

Sa zvukom sam također zadovoljan. Uglavnom mi se sviđa kako sve zvuči, iako se na pojedinim mjestima prilično jasno osjeti da je publika naknadno dodavana, odnosno da su njezini glasovi i reakcije pojačavani ili umetani u određene dijelove. To nije nešto što mi je pokvarilo doživljaj, ali je primjetno. Unatoč svemu, film mi je prošao jako brzo i tijekom gledanja zaista sam uživao.

S druge strane, neke su mi se redateljske odluke ipak manje svidjele. Ponovno su tu brzi rezovi, koji su u određenim trenucima mogli biti sporiji. Ne smatram da je riječ o nečemu dramatičnom, a pogotovo ne o razini kakvu smo imali u Rammstein: Paris u režiji Jonasa Åkerlunda, no mislim da nam je Dugdale mogao ostaviti nešto više vremena da uživamo u pojedinim kadrovima. Ponekad se čini kao da se kadar promijeni baš u trenutku kada bismo ga željeli još malo gledati.

Također, Till je kao frontmen očekivano vrlo prisutan, ali imam dojam da je u filmu ipak osjetno zastupljeniji od ostalih članova benda. Volio bih da je nešto više prostora dobio i ostatak šestorice, jer Rammstein nije samo Till na pozornici, nego šest različitih osobnosti koje zajedno stvaraju taj prepoznatljivi scenski nastup.

Posebno moram spomenuti i drhtave efekte kamere koji se pojavljuju gotovo svaki put kada nastupi snažniji gitarski riff. Kamera tada počinje podrhtavati, što mi se nije osobito svidjelo. Ipak, treba uzeti u obzir da se dio publike, pa tako i ja, još uvijek nije u potpunosti oporavio od Åkerlundovih redateljskih rješenja u filmu Rammstein: Paris. Nakon što smo se oduševili koncertnim izdanjem Armee der Tristen, pojavom Sonne prije nekoliko tjedana neki su se od nas ponovno uhvatili za glavu kada su vidjeli da se vraća taj drhtavi efekt. Srećom, ovdje nije toliko izražen kao u Parisu, ali volio bih da ga je Dugdale koristio znatno suzdržanije.

Od pojedinih detalja svakako bih izdvojio Puppe, moju najdražu pjesmu. Njezina je izvedba odlična, ali mi je žao što je uvod toliko skraćen. Riječ je o vrlo lijepom i teatralnom dijelu nastupa koji je, po mom mišljenju, bez problema mogao ostati u filmu. Slično vrijedi i za DJ set tijekom Deutschland, koji je također prilično skraćen. S druge strane, Radio je prikazan u crno-bijeloj tehnici, što mi je razumljivo s obzirom na estetiku videospota, no nije mi sasvim jasno zašto je isti vizualni pristup primijenjen i na Ausländer. Na kraju pjesme Ausländer zabilježen je i dobro poznati trenutak između Richarda Kruspea i Paula Landersa. Nakon prvog poljupca u usta uslijedio je čvrst zagrljaj, a zatim i drugi poljubac. Riječ je o simpatičnom trenutku koji će zasigurno razveseliti obožavatelje koji poznaju njihov odnos i ovu njihovu scensku zezanciju.

Jedan od najupečatljivijih trenutaka filma za mene je izvedba Engel, uz francuski pijanistički duo Duo Jatekok. Cijela izvedba djelovala mi je posebno emotivno, a dodatnu draž dobio je i trenutak nakon pjesme, kada su članovi benda ušli u čamce. Paul je na pozornici od Flakea preuzeo natpis „Willkommen“, dok je na drugoj strani ploče stajalo „In der Dunkelheit“ (referenca na Wiener Blut).

Izdvojio bih i scenu tijekom Mein Teil, u kojoj Till nožem prijeti lutki Paula Landersa, odnosno njezinu liku Dr. Simiju, kao da će joj prerezati vrat. Ipak, u posljednjem trenutku se predomisli, smiluje joj se i na kraju je slatko poljubi. Od ostalih simpatičnih kadrova izdvojio bih i djevojčicu koja usred najveće ekstaze na stadionu mirno gleda u svoj tablet. Kontrast između njezine zaokupljenosti ekranom i ludila koje se odvija oko nje zaista je zabavan.

Posebno su mi se svidjeli i završni krediti. Prati ih Lügen outro, koji se od 2023. godine puštao nakon završetka koncerata, a tijekom odjavne špice prikazuju se brojni meksički obožavatelji u krupnom planu. Poziraju pred kamerom, smiješe se i na svoj način postaju dio završetka filma. Među njima se pojavljuju i lica koja smo prethodnih tjedana mogli vidjeti na naslovnicama singlova objavljenih u sklopu promocije ovog izdanja. Taj mi je dio filma posebno drag jer još jednom stavlja naglasak na publiku i njezinu važnost u cijeloj priči.

A onda, nakon završetka kredita, slijedi još Te quiero puta! i potpuni kaos. Publika u kino-dvorani ostala je sjediti tijekom cijele odjavne špice, pa su mogli pogledati i taj posljednji dio filma. Flake je svirao trubu, na pozornici se vijorila i meksička zastava, publika je mahala, a Till se na kraju vrlo srdačno zahvalio svima prisutnima. Upravo tako završava film - uz puno energije, emocija i još jedan podsjetnik na posebnu vezu Rammsteina i meksičke publike.

Završni prvi dojmovi o filmu

Ovo su, naravno, tek moji prvi dojmovi nakon kino-projekcije. Film ću zasigurno pogledati još mnogo puta i vraćati se njegovim pojedinim dijelovima.

Mislim da je Paul Dugdale u suštini odradio dobar posao. Ipak, s obzirom na značaj ovog izdanja, razdoblje koje dokumentira, posebnu lokaciju i sve ono što sam prethodno naveo, očekivao sam da će konačni rezultat biti još zaokruženiji. Moglo je to biti i bolje, ali ne želim da moje zamjerke zasjene činjenicu da sam u filmu zaista uživao.

Na kraju, Live in Mexico City za mene je i jedan lijep, emotivan podsjetnik na četrdeset Rammsteinovih koncerata kojima sam prisustvovao tijekom tih pet godina. Za to razdoblje i tu turneju vežu me neke od najljepših životnih uspomena, a ovaj film vratio me upravo u te trenutke. I zbog toga mi je posebno drago što sam ga napokon imao priliku pogledati na velikom platnu.